Razlozi za istražni zatvor u Austriji, opasnost od bijega, koluzije, ponavljanja djela i izvršenja

Istražni zatvor u Austriji smije se odrediti samo onda kada su istovremeno ispunjene dvije pretpostavke: osnovana sumnja (dringender Tatverdacht) na krivično djelo iz sudske nadležnosti i najmanje jedan razlog za pritvor prema § 173 st. 2 StPO. Nedostaje li bilo koja od njih, pritvor je protupravan. Osnovana sumnja pretpostavlja znatno višu vjerojatnost od običnog početnog osnova: prema stanju u spisu mora biti vjerojatnije da je osumnjičeni izvršio djelo nego da nije. Puka mogućnost počinjenja nije dovoljna, sud mora odmjeriti teretne i oslobađajuće okolnosti i svoju ocjenu iznijeti u obrazloženju pritvora.

Tome se pridružuje načelo proporcionalnosti prema § 5 StPO. Istražni zatvor je ultima ratio: dopušten je samo kada se svrha pritvora ne može jednako dobro postići blažom mjerom, npr. obavezom, jemstvom ili elektronskim nadzorom. Osim toga, trajanje pritvora mora ostati u srazmjeri s kaznom koju treba očekivati. Ova provjera proporcionalnosti mora se posebno provesti kod svake odluke o pritvoru, ne samo pri određivanju, već pri svakoj raspravi o kontroli pritvora i pri svakoj odluci o produženju. Što pritvor duže traje, to je mjerilo strože.

Opće načelo važi za sva četiri razloga: svaki razlog mora počivati na činjenično utemeljenom, individualnom obrazloženju. Paušalna pozivanja na apstraktnu težinu optužbe prema ustaljenoj sudskoj praksi nisu dovoljna. Ovaj formalni zahtjev za obrazloženjem pritvora prva je i često najvažnija poluga odbrane, gdje sud argumentira šablonski, obrazloženje pritvora pada već u žalbi.

Opasnost od bijega postoji kada konkretne činjenice upućuju na pretpostavku da će se osumnjičeni, zbog visine prijeteće kazne ili iz drugih razloga, postupku izmaknuti bijegom ili skrivanjem. Klasični pokazatelji su konkretna inozemna poveznica (državljanstvo, prebivalište ili imovina u inozemstvu), nedostatak porodičnih ili profesionalnih veza u Austriji te konkretno prijeteća visoka kazna zatvora. Što je očekivana kazna veća, to je pretpostavljen poticaj za bijeg jači, barem prema obrazloženju suda.

Vrhovni sud (Oberster Gerichtshof) dosljedno traži da očekivana kazna sama za sebe nikada ne nosi (OGH 13 Os 81/07x). Moraju se pridružiti objektivni pokazatelji: pripremne radnje za bijeg, dokumentirani inozemni kontakti s karakterom bijega, konkretna finansijska sredstva za bijeg. I strano državljanstvo samo za sebe nije dovoljno; ko je čvrsto integriran u drugoj državi članici EU, može se na tu integraciju pozvati radi obaranja pretpostavke (OGH 11 Os 31/08f). Ko je na samom mjestu postupka čvrsto ukorijenjen, s porodicom, poslom, vlastitim stanom, može pretpostavku opasnosti od bijega aktivno uzdrmati. Ali ta ukorijenjenost mora biti dokumentirana, ne samo tvrđena.

Odbrana u praksi sastavlja čitav katalog dokaza: potvrdu o prebivalištu, ugovor o najmu ili zemljišno-knjižni izvadak, ugovor o radu s aktualnom platnom listom, pismenu potvrdu poslodavca da radni odnos i dalje traje, školske i vrtićke potvrde za djecu, dokaze o skrbi za članove porodice. Što je mreža austrijskih veza gušće dokumentirana, to je teže obrazložiti opasnost od bijega.

Manje poznata, ali važna odredba je zakonska pretpostavka protiv opasnosti od bijega prema § 173 st. 3 StPO: kod prijeteće kazne koja ne prelazi pet godina zatvora, opasnost od bijega po pravilu se ne pretpostavlja ako osumnjičeni živi u sređenim životnim prilikama i ima stalno austrijsko prebivalište. Sud ovu pretpostavku može odbaciti samo ako su utvrđene konkretne pripreme za bijeg, npr. već rezervirana avionska karta, podizanje većih iznosa gotovine ili dokumentirane pripreme za skrivanje. Paušalna razmatranja nisu dovoljna.

Kao blaže mjere prema § 173 st. 5 StPO tipično dolaze u obzir: polaganje putne isprave kod suda, redovno javljanje u policijskoj stanici (više puta sedmično ili svakodnevno, ovisno o težini razloga), nalaganje prebivališta s obavezom stvarne prisutnosti, jemstvo (Kaution) u iznosu usuglašenom sa sudom, kao i svečano obećanje da će se osumnjičeni odazivati postupku. U slučajevima posebne rizičnosti, u sve širi obzir dolazi elektronski nadzor boravišta.

Posebnu konstelaciju uređuje § 173 st. 6 StPO za krivična djela s minimalnom prijetećom kaznom od najmanje deset godina zatvora (npr. ubistvo prema § 75 StGB): ovdje se istražni zatvor obavezno mora odrediti, osim ako se postojanje svih razloga za pritvor može isključiti s vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću. I u tim slučajevima zamjena blažim mjerama ostaje moguća. Važno: § 173 st. 6 StPO ne primjenjuje se na maloljetnike ni mlade punoljetne osobe (§§ 35 st. 1b i 46a st. 2 Zakona o sudovima za mladež (JGG), uvedeno BGBl I 2015/154); za tu grupu ostaje na snazi puna provjera supsidijarnosti i proporcionalnosti. Kod konstelacija teških djela, napad na samu osnovanu sumnju za odbranu često nudi bolju polugu od pokušaja da se svi razlozi isključe s vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću.

Opasnost od koluzije postoji kada konkretne činjenice upućuju na pretpostavku da će osumnjičeni ometati utvrđivanje istine ili prikupljanje činjeničnog stanja, utjecanjem na svjedoke, vještake ili suoptužene, uklanjanjem tragova djela ili na drugi način. Klasične konstelacije su organizirani kriminal, složeni postupci privrednog kriminala s razgranatom dokaznom strukturom i postupci sa središnjim svjedocima koji još nisu saslušani.

Odlučujuća tačka: opasnost od koluzije je razlog s rokom trajanja. S napredovanjem istražne dubine, gubi na težini. Tipično prestaje nakon saslušanja svih glavnih svjedoka ili nakon sveobuhvatnog priznanja osumnjičenog. Kad su tragovi osigurani i dokazna slika stabilizirana, razlog po pravilu više ne nosi, i može se brzo pretvoriti u oboreni razlog koji sam za sebe ne podržava daljnji pritvor. Gdje u toku postupka opasnost od koluzije ostane jedini razlog, prijedlog za ukidanje pritvora već iz tog razloga može imati izglede.

Sadržajno, puka pretpostavka nije dovoljna: Vrhovni sud dosljedno traži konkretne pokazatelje, ranije prijetnje svjedocima, konkretno dokumentiranu vezu sa suoptuženim osobama, već poduzete pokušaje utjecaja, neizvjesno stanje središnjih dokaznih sredstava. Pretpostavka da bi osumnjičeni kao suoptuženi mogao utjecati nije dovoljna. Ni samo međusobno usklađivanje više branilaca ne predstavlja opasnost od koluzije.

Središnja linija sudske prakse: opasnost od koluzije ne smije se konstruirati iz držanja osumnjičenog u odbrani. Pravo na šutnju proizlazi iz §§ 7 st. 2 u vezi s 49 t. 4 StPO i ne smije se uzimati osumnjičenom na štetu. Vrhovni sud izričito je utvrdio da ni poricanje ni šutnja ne predstavljaju razlog za pritvor (OGH 12 Os 7/10m). Ko uporno poriče, koristi pravo na odbranu, to nije koluzija. Gdje prvostepeni sud šutnju ili poricanje tumači kao indiciju koluzije, obrazloženje pritvora često je u žalbi uspješno osporeno.

Kao blaže mjere prema § 173 st. 5 StPO djeluju prije svega: zabrana kontakta sa suoptuženim osobama, svjedocima i žrtvama (preko svih kanala, telefon, mail, društvene mreže, posrednici), ograničenja boravka za mjesto djela i srodne lokacije, polaganje mobilnih telefona, kao i, gdje to dolazi u obzir, nalaganje prebivališta kod osobe koja jamči poštivanje obaveza. Praktično je odlučujuća gustoća: što je mreža obaveza gušća i provjerljivija, to pouzdanije nosi zamjenu.

§ 173 st. 2 t. 3 StPO obuhvaća četiri varijante opasnosti od ponavljanja djela i opasnosti od izvršenja. Slovo a obrađuje najteži slučaj: nakon djela s teškim posljedicama, prognozira se daljnje djelo s teškim posljedicama usmjereno protiv istog pravnog dobra. Kao „teške posljedice" prema doktrini i sudskoj praksi važe prije svega smrt, teška tjelesna ozljeda u smislu § 84 StGB i imovinska šteta od oko 50.000 eura, s tendencijom, nakon vrijednosnih usklađivanja reforme krivičnog prava (BGBl I 2015/112), tek od oko 300.000 eura. Slovo b pretpostavlja djelo s ne samo lakim posljedicama u kombinaciji s istovrsnom ranijom osudom ili ponovljenim odnosno produženim vršenjem. „Ne samo lake posljedice" su npr. tjelesne ozljede s trajanjem ozdravljenja preko četrnaest dana, imovinske štete iznad bagatelnog praga ili veće količine narkotika. Slovo c obuhvaća više puta osuđenog povratnika kod djela s prijetećom kaznom preko šest mjeseci i najmanje dvije ranije osude. Opasnost od izvršenja prema slovu d obrađuje se posebno u sljedećoj sekciji.

Istovrsne ranije osude su jak, ali ne i obavezujući pokazatelj. Paušalno pozivanje na evidenciju osuda ne nosi obrazloženje; odlučni su aktualnost, sadržajna povezanost i usporedivost ranijeg djela s aktualnom optužbom. Kod osumnjičenih bez ranijih osuda, opasnost od ponavljanja djela mora biti nošena samim tipom djela: produženo vršenje djela kroz duže razdoblje, planski pristup, upornost ili prepoznatljiva dinamika eskalacije. Važno za argumentaciju: pretpostavka nevinosti iz člana 6 EKLJP ne primjenjuje se na „konkretne činjenice" prognoze; sud se može osloniti na opterećujuće okolnosti i prije nego što je djelo dokazano. Odbrana stoga ne napada samu sumnju, već prognostičke zaključke iz tipa djela.

U praksi razlog često nosi u postupcima zbog kaznenih djela protiv narkotika, u serijama prijevara i u postupcima zbog uhođenja, produženog nasilja ili imovinskih djela s obrascem ponavljanja. Gdje pretpostavku nosi ovisnička problematika ili karakterna dinamika, zamjena je posebno važna, mora pogoditi upravo taj mehanizam.

Kao blaže mjere prema § 173 st. 5 StPO u ovoj konstelaciji djeluju: terapija ili savjetovanje za ovisnosti s konkretnom potvrdom o prijemu ustanove, gdje je to potrebno stacionarno; privremena pomoć po probaciji prema § 179 StPO s gustom frekvencijom kontakata (tipično dva osobna susreta sedmično); programi protiv agresije ili protiv nasilja; kod imovinskih djela dodatne obaveze poput redovne dostave izvoda iz banke ili potvrde o primanjima.

Linija argumenta za odbranu: gdje sud poseže za istovrsnim ranijim osudama, treba aktivno dokumentirati razmak prema tom ranijem djelu, uspjeh terapije, promijenjena životna situacija, dug period bez incidenata, siguran radni odnos. Gdje sud iz samog tipa djela zaključuje o ponavljanju, mora se analizirati upravo taj tip djela: što razlikuje jednokratno djelo od serijske konstelacije? Bez obrazloženja vezanog za djelo, opasnost od ponavljanja ne nosi.

Opasnost od izvršenja u užem smislu postoji kada konkretne činjenice upućuju na pretpostavku da će osumnjičeni dovršiti pokušano djelo ili izvršiti prijećeno djelo s teškim posljedicama (§ 173 st. 2 t. 3 slovo d StPO u vezi s § 74 st. 1 t. 5 StGB). Za razliku od opasnosti od bijega ili koluzije, ovdje u prvom planu nije postupak, već preventivna zaštita konkretno ugroženih osoba ili pravnih dobara. Razlog stoga ima drugačiju zaštitnu usmjerenost od ostala tri, i traži drugačiju strategiju odbrane.

Tipične konstelacije su opasna prijetnja po § 107 StGB (Strafgesetzbuch, austrijski Krivični zakonik), uporno uhođenje po § 107a StGB, delikti u vezi s porodičnim nasiljem te prijetnje službenim osobama ili konkretno imenovanim osobama. Razlog zahtijeva konkretnu, ozbiljnu najavu ili pokušaj, puka izjava u afektu bez adresata i bez supstrata ga ne nosi.

Sadržajno, strategija odbrane usko slijedi tekst pretpostavljene prijetnje: što je kada kome rečeno? Kakav je kontekst? Kakva je prethodna povijest s ugroženom osobom? Gdje prvostepeni sud prolaznu izjavu pretumači u opasnost od izvršenja bez ispitivanja konteksta, obrazloženje pritvora često je u žalbi napadljivo.

Kao blaže mjere prema § 173 st. 5 StPO djeluju: prostorno omeđena zabrana približavanja s minimalnim razmakom od ugrožene osobe, potpuna zabrana kontakta preko svih kanala (telefon, mail, društvene mreže, osobni posrednici), zabrana boravka oko stana i radnog mjesta ugrožene osobe, kao i, gdje to dolazi u obzir, elektronski nadzor boravišta s alarmom pri približavanju. Kao dopuna, terapijska obaveza dolazi u obzir kada ugroženost proizlazi iz ovisničke ili agresivne dinamike.

Praktično je odlučujuća gustoća obaveze. Zabrana približavanja bez jasnog minimalnog razmaka i bez vjerodostojne prijetnje sankcijom ne nosi, ugrožena osoba i u slučaju zamjene mora biti djelotvorno zaštićena. Gdje odbrana paket zamjene skroji tako precizno da stvarno neutralizira pretpostavljenu ugroženost, zamjena postaje argumentacijski održiva.

Čak i kada razlog za pritvor formalno postoji, istražni zatvor može biti neproporcionalan, i time nezakonit. § 5 StPO za svaku prinudnu mjeru sidri prednost najblažeg sredstva; § 173 st. 6 StPO ovaj zahtjev konkretizira za istražni zatvor. Proporcionalnost nije dodatak provjeri razloga, već samostalan prag koji sud mora posebno ispitati pri svakoj odluci o pritvoru.

Provjera ide po tri osi. Prvo, težina djela i očekivana kazna: stoji li u izgledu uvjetna kazna, sedmice ili mjeseci istražnog zatvora po pravilu su neproporcionalni. Drugo, dosadašnje trajanje pritvora: što pritvor duže traje, to je mjerilo strože. Treće, osobne prilike, prijeteći gubitak radnog mjesta, stana, društvene integracije; zdravstveni teret; kod mladih punoljetnih osoba mlađih od dvadeset i jedne godine, dodatno, prema § 35 st. 1 JGG, prijeteći gubitak školskog ili obrazovnog mjesta i utjecaj na razvoj ličnosti.

Praktično, proporcionalnost djeluje osobito u dvije konstelacije: kod dužeg trajanja istražnog zatvora u postupcima čiji ishod ukazuje na nižu ili uvjetnu kaznu, te kod posebno teških pratećih posljedica (prijeteća egzistencijalna ugroženost, gubitak skrbničkog odnosa, pogoršanje zdravstvenog stanja). Gdje sud proporcionalnost potvrđuje samo formulaično, bez pojedinačnog odmjeravanja na ovim osima, obrazloženje pritvora je u žalbi napadljivo.

Vrijednost ove poluge za odbranu je znatna: prag proporcionalnosti može nositi puštanje na slobodu i kada razlog za pritvor formalno i dalje postoji. Pažljivo pripremljen prijedlog kontrole pritvora ili žalbe stoga argumentira dvotračno, razlog i proporcionalnost paralelno.

U praksi se razlog za pritvor napada u više tačaka postupka, ko poznaje procesnu arhitekturu, može poluge upotrijebiti pravovremeno.

Prvo, na obaveznom saslušanju prema § 174 StPO, koje se održava najkasnije četrdeset osam sati nakon predaje u pritvor. Već ovdje mogu se iznijeti konkretni dokazi o austrijskoj ukorijenjenosti, o osiguranju dokaza ili o nepostojanju mehanizma ponavljanja. Ko razlog uzdrma već na obaveznom saslušanju, u idealnom slučaju sprječava pritvor prije njegovog određivanja.

Drugo, na prvoj raspravi o kontroli pritvora prema § 175 StPO, koja se održava u roku od četrnaest dana od određivanja istražnog zatvora. Ovdje se paket zamjene iznosi u cijelosti, sa svim dokazima, s konkretnim obavezujućim izjavama, s preciznim zrcaljenjem razloga kroz blaže mjere.

Treće, putem žalbe na pritvor prema §§ 87, 88 StPO Višem zemaljskom sudu (Oberlandesgericht). Rok iznosi četrnaest dana od dostavljanja pismenog otpravka rješenja o pritvoru, koji se dostavlja najkasnije u roku od dvadeset i četiri sata od izricanja. Žalba napada konkretne mane obrazloženja prvostepenog suda: paušalno obrazloženje pritvora, prijevidene blaže mjere, pogrešnu ocjenu proporcionalnosti. Novi dokazi se od Višeg zemaljskog suda često uvažavaju. Gdje je sud paralelno pretpostavio više razloga za pritvor, odbrana mora svaki od njih napasti pojedinačno, inače bi osumnjičeni samo zbog neosporenih razloga ostao u pritvoru.

Četvrto, putem daljnjih prijedloga za kontrolu pritvora u većim vremenskim razmacima, po proteku jednog, dva ili tri mjeseca, ovisno o stanju postupka. Ovdje se prikaz zamjene može dopuniti novim dokazima ili gušćim obavezama. U slučaju očigledne neproporcionalnosti, na kraju je tu i ustavna žalba prema Zakonu o ustavnoj žalbi (Grundrechtsbeschwerdegesetz) Vrhovnom sudu (OGH), rok šest sedmica od iscrpljivanja redovnog pravnog puta.