Prava tokom izdržavanja kazne.

Kazna zatvora je zahvat u ličnu slobodu, ali nije suspenzija svih ostalih prava. Austrijski Zakon o izvršenju kazne (Strafvollzugsgesetz, StVG) i Ustav i u ustanovi garantuju niz prava, od primjerenog smještaja preko ispovijedanja vjere do prava na žalbu protiv odluka uprave. Ta prava, međutim, ne ostvaruju se sama od sebe; moraju se aktivno tražiti.

Plan izvršenja kazne

Kod dužih kazni (u praksi otprilike od dvanaest mjeseci naviše) ustanova izrađuje plan izvršenja kazne (Vollzugsplan). On utvrđuje kako će se kazna odvijati: rad ili obrazovanje, po potrebi terapija, napredovanje kroz stepene ublažavanja, moguća premještanja, priprema za otpust. Plan izvršenja nije jednostrani dokument ustanove, osuđena osoba ima pravo da bude saslušana i može iznijeti vlastite prijedloge.

U praksi plan izvršenja je jedan od najvažnijih instrumenata upravljanja tokom kazne. Ko već rano, često već u prvom prijemnom razgovoru (Vollzugsgespräch), iznese konkretne zamisli (radno mjesto u ustanovi, obrazovna mjera, planirana terapija), u velikoj mjeri oblikuje tok narednih mjeseci ili godina. Ko ostane pasivan, prepušta odluku ustanovi, i time prihvaća puteve koji možda ne odgovaraju vlastitim životnim planovima.

Žalba na izvršenje kazne prema §§ 120 i dalje StVG (austrijski Zakon o izvršenju kazne)

Protiv odluka uprave ustanove stoji žalba na izvršenje kazne (Vollzugsbeschwerde) prema §§ 120 i dalje StVG, o kojoj odlučuje sud za izvršenje kazne (Vollzugsgericht) pri nadležnom zemaljskom sudu. Rok iznosi dvije sedmice od dostave ili usmenog saopštavanja odluke. Pobojne su, primjera radi: odbijanje olakšica (Lockerungen), disciplinske odluke, premještanja protiv volje osuđene osobe, ograničenja prava na posjete, dopisivanje i telefon, te odluke o radu, plaći ili izlasku na šetnju.

Pažljivo sastavljena žalba ne napada samo činjenični ishod, nego jasno iznosi pravnu osnovu: koja zakonska odredba je povrijeđena? Koja činjenica je previđena ili pogrešno tumačena? Koja druga odluka bi bila na mjestu? Paušalne žalbe bez konkretnog pravnog obrazloženja rijetko dovode do uspjeha.

Pravo na peticiju

Pored žalbe na izvršenje kazne postoji i pravo na peticiju austrijskom Uredu narodnog pravobranioca (Volksanwaltschaft). Ured nije vezan procedurom žalbe na izvršenje i može postupati i tamo gdje su formalni žalbeni putevi već iscrpljeni. On ispituje, obraća se ustanovama i godišnje objavljuje izvještaje o strukturnim nepravilnostima u izvršenju kazni. Peticija ne zamjenjuje formalnu žalbu, ali je smisleno nadopunjuje, posebno u pitanjima koja se ne odnose na pojedinačnu odluku, nego na učestalu praksu.

Rad, plaća, zdravstvena zaštita

Obaveza rada obuhvata sve za rad sposobne osuđene osobe. Rad se obavlja u vlastitoj ekonomiji ustanove (radionice, kuhinja, praonica, čišćenje) ili u vanjskom pogonu. Naknada je niska, zakonom ograničena i stepenovana u pet razreda učinka; dio se isplaćuje odmah, a dio se zadržava kao rezerva za otpust. Ko je nesposoban za rad (bolest, starost, invaliditet), oslobođen je obaveze rada.

Medicinska skrb osigurava se preko zatvorskog ljekara. Za specijalizirane potrebe moguće je vanjsko liječenje, primjerice u Pravosudnoj bolnici (Justizkrankenhaus) ili, izuzetno, u civilnim specijalističkim klinikama. Ko ulazi u kaznu s već postavljenom dijagnozom ili tekućom terapijom, treba odgovarajuću dokumentaciju unijeti rano, kako bi se osigurao kontinuitet liječenja.

Vjera, konfesija, duhovna skrb

Ispovijedanje vjere zaštićeno je na ustavnom nivou i zajamčeno je i u ustanovi. Konkretno to znači: pristup bogoslužjima zakonski priznatih vjerskih zajednica, mogućnost duhovnih razgovora s njihovim predstavnicima, poštivanje vjerskih propisa o ishrani (košer, halal, vegetarijansko prema potrebi), te nošenje vjerskih simbola i odjeće u okviru kućnog reda. U praksi nesporazumi najčešće nastaju oko posta u ramazanu i radnog vremena ili kod manjih vjerskih zajednica bez posebnog zatvorskog dušebrižnika, obje situacije se po pravilu rješavaju podneskom upravi ustanove.

Ponude za liječenje ovisnosti i terapiju

Za osuđenike s problemima ovisnosti u većini austrijskih kazneno-popravnih ustanova postoje terapeutske ponude, od ambulantnih savjetovališta do specijaliziranih terapijskih odjela. Učešće je dobrovoljno, ali za kasniji uslovni otpust (bedingte Entlassung) često presudno: terapija ovisnosti ili terapija ponašanja koja je uspješno započeta u toku kazne spada u najjače argumente u prilog povoljne socijalne prognoze. Ko želi proći terapiju, zahtjev treba podnijeti rano, jer su mjesta ograničena.

Kod duševnih oboljenja postoji pravo na primjereno liječenje. Kada zatvorska ambulanta nije dovoljna, moguće je premještanje u specijaliziranu jedinicu (npr. Justizanstalt Mittersteig) ili u sistem mjera sigurnosti (Maßnahmenvollzug).

Posjete, pošta, telefon

Osuđene osobe imaju pravo na redovne posjete, po pravilu više sati mjesečno, te na dopisivanje s članovima porodice, braniocem i drugim osobama od povjerenja. Telefonski razgovori su dopušteni u ograničenom obimu, obično više poziva sedmično, u nekim ustanovama i svakodnevno. Dopisivanje s braniocem nije podložno cenzuri pošte i stoga je povjerljivo. Ko posumnja da je ta povjerljivost povrijeđena, incident treba odmah dokumentovati i podnijeti žalbu.

Savjet za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava

Pored žalbe na izvršenje i peticije, Savjet za ljudska prava (Menschenrechtsbeirat) pri Uredu narodnog pravobranioca predstavlja dodatni instrument kontrole. Njegove komisije posjećuju ustanove bez najave i na licu mjesta ispituju uslove, smještaj, medicinsku zaštitu, postupanje s posebno ugroženim grupama. Ko u konkretnoj situaciji ima utisak da se s njim sistemski loše postupa, informaciju može proslijediti u ciklus obilazaka; komisije pojedinačne slučajeve ne preuzimaju kao postupke, ali ih koriste kao građu za sistemsku ocjenu.

U teškim slučajevima nije zatvoren put ni do Evropskog suda za ljudska prava. Član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja) i član 8. (pravo na privatni i porodični život) najčešća su uporišta, primjerice kod dugotrajne izolacije, uskraćenog liječenja ili sankcija koje izlaze iz okvira srazmjernosti. Pretpostavka je iscrpljivanje unutrašnjeg instancijskog puta; rok iznosi četiri mjeseca od posljednje domaće odluke. Put pred Evropski sud nije zamjena za blagovremene žalbe, on djeluje strukturno, ne situacijski.

Slučaj iz žalbene prakse

Klijent je nakon sukoba na šetnji prebačen na zaštitni odjel i tamo držan u uslovima koji su faktički odgovarali samici, 23 sata zatvoreno, smanjen vanjski kontakt, bez terapije. Ustanova je mjeru obrazložila „sigurnosnim razlozima", a da konkretni rizik nije bila u stanju potkrijepiti. Sastavili smo žalbu na izvršenje kazne koja se fokusirala na nesrazmjernost trajanja i paralelno podnijeli peticiju Uredu narodnog pravobranioca. Sud za izvršenje kazne je mjeru ukinuo, a ustanova je klijenta u roku od sedmice vratila na normalan odjel. Pouka: konkretno obrazloženje i poštivanje rokova često donose rezultate brže nego što to hijerarhija ustanove sugeriše.

Šta mogu učiniti članovi porodice

Članovi porodice često prvi primijete nepravilnosti, jer osuđena osoba svoje brige ne komunicira otvoreno ili iz navike relativizuje stanje u ustanovi. Konkretno su korisni sljedeći koraci: redovno pohađanje posjeta i dokumentovanje promjena (težina, raspoloženje, tjelesni znaci); održavanje kontakta s braniocem, kako bi zapažanja mogla ući u advokatsku prepisku; vanjska medicinska dokumentacija, raniji nalazi, aktuelne terapije, u zatvorsku ambulantu treba uputiti preko branioca, jer direktno predata dokumentacija često ne stiže do adresata. Kod prijetnje eskalacijom (rizik od suicida, teška bolest, prijetnja nasiljem), pismena obavijest upravi ustanove i izvršnom sudu je pravi put, usmene naznake se gube.