Uslovni otpust.

Uslovni otpust iz kazne zatvora uređen je u §§ 46 i 47 StGB (austrijski Kazneni zakonik / Strafgesetzbuch). Nije izuzetak, nego pravilo: u jasnoj većini predmeta izdržavanja kazne o okončanju ne odlučuje puni istek kazne, nego uslovni otpust, po pravilu nakon izdržane dvije trećine, u povoljnim konstelacijama već nakon polovine. Odluku donosi sud za izvršenje kazne (Vollzugsgericht), redovno po prijedlogu ili po službenoj dužnosti.

Otpust nakon dvije trećine kao pravilo

Nakon izdržane dvije trećine kazne, kod kazne od tri godine, dakle nakon dvije godine, sud za izvršenje kazne ispituje uslovni otpust. Središnje pitanje glasi: može li se pretpostaviti da osuđena osoba neće činiti dalja krivična djela? Ocjenjuje se ponašanje u zavodu, socijalna prognoza (Sozialprognose), stambena situacija, radna perspektiva, porodične veze i, kada je riječ o istovrsnim ranijim djelima, terapijsko suočavanje s djelom.

Teret dokazivanja nije na licu u pritvoru. Zakon pretpostavku formuliše pozitivno: ako nema indicija za nepovoljnu prognozu, otpust treba odobriti. U praksi se, međutim, ta pretpostavka prevrće čim postoje disciplinski postupci, neuspjele olakšice u izdržavanju kazne ili izostanak perspektive resocijalizacije.

Otpust nakon polovine kazne kao poseban put

Otpust nakon polovine kazne (Halbstrafenentlassung) odobrava se rjeđe, ali je pravno samostalna varijanta. Pretpostavlja povoljnu krivičnu prošlost (često osuđenik bez ranije osuđivanosti), djelo bez posebne težine i posebno povoljnu prognozu. Mjerilo je ovdje strože: nije dovoljno da ne postoji nepovoljna prognoza, mora postojati pozitivan i dovoljan osnov za pretpostavku da će se osoba ubuduće ponašati u skladu sa zakonom.

Ko cilja na otpust nakon polovine kazne, trebao bi prijedlog podnijeti rano i dobro pripremljen. Konkretno to znači: stabilan posao ili izgled stručnog osposobljavanja, vlastiti ili porodično osiguran stambeni prostor, po potrebi terapija započeta u zavodu i dokazano uspješna, te pisana izjava probacijske službe (Bewährungshilfe) koja nosi perspektivu resocijalizacije.

Šta sud konkretno ispituje

Socijalna prognoza nije osjećaj, nego vaganje konkretnih činilaca. Četiri dimenzije odlučuju u praksi:

Ponašanje u zavodu: disciplinski postupci, učešće u sukobima, odbijanje rada ili terapije djeluju opterećujuće. Suprotno tome, aktivna saradnja, preuzimanje odgovornosti (npr. kao osoba od povjerenja na odjelu) i uspješno obavljene olakšice u izdržavanju kazne idu u korist osuđenika.

Stambena situacija: konkretna, sigurna adresa, vlastita, porodična ili preko socijalne ustanove, osnovni je preduvjet. „Nakon otpusta ću nešto potražiti" ne drži.

Posao ili obuka: pisana potvrda poslodavca, mjesto obuke ili druga strukturirana dnevna perspektiva jedan je od najjačih argumenata za otpust.

Terapijsko suočavanje: kod djela povezanih s ovisnostima, seksualnih djela i teškog nasilja sud redovno očekuje dokaz o terapiji započetoj u zavodu i dokazano održivoj. Bez tog dokaza otpust nakon polovine kazne u takvim je slučajevima praktično isključen.

Obaveze i rok provjeravanja

Uslovni otpust pokreće rok provjeravanja (Probezeit), po pravilu tri godine, u posebnim slučajevima do pet. Sud može izreći posebne obaveze (Weisungen): probacijska služba, redovna terapija, zabrana boravka u određenim područjima, zabrana kontakta s određenim osobama, naknada štete u ratama. Povrede obaveza mogu dovesti do opoziva uslovnog otpusta, i time do povratka u zavod radi izdržavanja ostatka kazne (Strafrest).

Probacijska služba (Bewährungshilfe) pritom nije protivnik, nego u praksi često najvažniji saveznik: prati prijelazni period, posreduje rad, terapiju i savjetovanje, a u slučaju sukoba izdaje pisanu izjavu. Ko aktivno održava kontakt s probacijskom službom, izbjegava eskalacije.

Kada se prijedlog odbije

Protiv odluke o odbijanju suda za izvršenje kazne otvorena je žalba Višem zemaljskom sudu (Oberlandesgericht), rok 14 dana od dostave. Žalba nije isključena kad postoje nove činjenice ili kad obrazloženje prvostepenog suda ima pravne nedostatke (npr. jer socijalnu prognozu ocjenjuje previše paušalno). U slučaju odbijanja strategija treba biti: šta se sada još može popraviti da bi sljedeći prijedlog (tipično tri do šest mjeseci kasnije) bio uspješan?

Praksa najviših sudova ozbiljno uzima socijalnu prognozu: Vrhovni sud (Oberster Gerichtshof) više je puta naglasio da odluka o odbijanju mora navesti konkretne, na osobu vezane tačke oslonca, paušalna upućivanja na težinu djela ili ranije osude same ne nose. I Viši zemaljski sud u Beču redovno korigira odluke koje terapijski napredak ili rad u zavodu ne vrednuju primjereno. Ko dobije odluku o odbijanju, ne bi je trebao čitati kao ocjenu vlastite osobe, nego kao pravni dokument čija je argumentacija napadljiva.

Slučaj iz prakse

Jedan klijent, osuđenik bez ranije osuđivanosti, osuđen zbog imovinskog krivičnog djela na trideset mjeseci, nakon polovine imao je formalnu mogućnost otpusta, ali je zavod bio suzdržan: nije postojao završen plan regulisanja dugovanja, ni pisana potvrda radnog mjesta. U osam sedmica izgradili smo okvir: savjetovanje o dugovima s dokumentovanim planom regulisanja, pisanu izjavu bivšeg poslodavca o ponovnom zaposlenju sa smanjenim brojem sati i porodičnu izjavu o stambenoj situaciji. Sud je odobrio otpust nakon polovine kazne, bez tih dokumenata prijedlog bi vjerovatno propao. Pouka: ono što nosi prijedlog su dokumentovane strukture, a ne izjave o namjeri.

Uloga porodice

Porodica može prijedlog odlučujuće poduprijeti u tri pravca. Može dati pisane izjave o stambenoj situaciji, konkretna adresa, potvrđena soba, zagarantovan prijem nose više od svake apstraktne izjave. Može uz poslodavca ili u krugu poznanika pripremiti perspektivu zaposlenja, i skraćeni radni odnos ili strukturirana volonterska aktivnost se računaju. Može već prije otpusta uspostaviti kontakt s probacijskom službom, razjasniti prijave i dogovoriti termine savjetovanja. Važno: sve obaveze pismeno, s datumom i potpisom. Usmena obećanja u postupku nemaju težinu.

Razgraničenje: otpust, pomilovanje, ostatak kazne

Uslovni otpust nije jedini put iz izdržavanja kazne, ali daleko najčešći i pravno najpredvidljiviji. Razlikuje se od pomilovanja (Begnadigung) saveznog predsjednika (ustavni akt bez prava na zahtjev, dostupan samo u izuzetnim slučajevima) i od prekida izdržavanja kazne (Strafunterbrechung) (privremena obustava, ne oproštaj). Instrumenti se ne smiju brkati: uslovni otpust traži strukturiranu pripremu mjesecima, pomilovanje izuzetan povod, prekid konkretan i omeđen razlog. Ko paralelno podnosi više njih, često slabi sve.

Specijalna prevencija umjesto svrhe kažnjavanja

Uslovni otpust počiva na ideji specijalne prevencije (Spezialprävention): kazna se izdržava ne iz odmazde, nego kako bi se spriječila buduća krivična djela. Čim se ta svrha čini dostižnom, dakle čim postoji povoljna prognoza, daljnje produženje izdržavanja kazne više nije opravdano. Ova zakonodavčeva vrijednosna ocjena često se previđa: u postupku se ne radi o ranijem djelu, nego o budućem vođenju života.