Trajanje i najduži rokovi.

Istražni pritvor je uvijek vremenski ograničen

Istražni pritvor predstavlja duboko zadiranje u ličnu slobodu , zaštićenu članom 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLjP) i članom 1. Saveznog ustavnog zakona o zaštiti lične slobode (Bundesverfassungsgesetz über den Schutz der persönlichen Freiheit, PersFrSchG). Svaki sat lišenja slobode bez pravosnažne osude zahtijeva opravdanje, a to opravdanje ne drži beskonačno: pritvor je vremenski ograničen, podliježe periodičnom preispitivanju i mora se odmah ukinuti čim razlozi otpadnu. § 178 StPO (Strafprozessordnung / austrijski Zakonik o krivičnom postupku) je norma koja ovu vremensku granicu konkretno povlači. Ona određuje koliko dugo istražni pritvor smije trajati prije nego što ga sud mora produžiti ili osumnjičenog pustiti na slobodu. Pri tome odredba nije izolovan režim rokova, nego je isprepletena s načelom srazmjernosti, načelom ubrzanja i periodičnim preispitivanjem pritvora , splet koji u praksi trajanje pritvora drži znatno uže nego što to puki pogled na zakonsku gornju granicu daje naslutiti.

Stupnjevano najduže trajanje prema § 178 StPO

Zakonodavac najduže rokove stupnjuje prema dva kriterija: prema istaknutom razlogu za pritvor i prema težini djela koje se osumnjičenom stavlja na teret. Što obje komponente teže vagaju, to pritvor smije duže trajati , i to strožije Viši zemaljski sud (Oberlandesgericht) ocjenjuje svako produženje. U praksi se stupnjevanje čita ovako:

• Dva mjeseca, ako se pritvor zasniva isključivo na opasnosti od koluzije (§ 178 st. 1 tačka 1 StPO).
• Šest mjeseci kod ostalih razloga za pritvor , opasnosti od bjegstva, opasnosti od ponavljanja djela ili opasnosti od izvršenja pripremanog djela.
• Do jedne godine, odlukom Višeg zemaljskog suda o produženju, ako je predmet postupka krivično djelo (Vergehen).
• Do dvije godine kod zločina (Verbrechen), kako kod zločina uopšte tako i kod zločina za koje je zaprijećena kazna zatvora preko pet godina.
• Do tri godine u posebnim izuzetnim slučajevima , kod zločina s visokom zapriječenom kaznom čije rasvjetljavanje nosi izuzetne poteškoće.

Kratak rok kod isključive opasnosti od koluzije nije slučajan: opasnost od koluzije je po svojoj prirodi prolazna. Čim su dokazi obezbijeđeni, svjedoci ispitani i pisani materijali oduzeti, razlog za pritvor otpada. Zakonodavac tako prisiljava organe na žurno pribavljanje dokaza.

Preispitivanje produženja pred Višim zemaljskim sudom

Svako produženje preko osnovnog roka više nije u rukama prvostepenog sudije za pritvor i pravnu zaštitu (Haft- und Rechtsschutzrichter), nego odlazi Višem zemaljskom sudu. To je svjesno tako uređeno: ko osumnjičenog želi držati u pritvoru duže od šest mjeseci bez osude, mora uvjeriti viši sud. Ispituju se ne samo dalje postojanje razloga za pritvor i osnovana sumnja (dringender Tatverdacht), nego i srazmjernost te posebna složenost ili poseban obim istrage. Praksa Višeg zemaljskog suda u tom je pogledu stroga. Šablonska obrazloženja , da je postupak „obiman" ili „složen" , ne zadovoljavaju. Potrebno je konkretno, činjenično utemeljeno izlaganje koje istražne radnje su još otvorene, zašto nisu već mogle biti okončane i koji im je realan vremenski okvir potreban.

Za odbranu je postupak pred Višim zemaljskim sudom zasebna poluga: očitovanje na prijedlog za produženje ne smije samo osporavati razloge za pritvor, nego mora konkretno pokazati da dosadašnje vođenje postupka ne zadovoljava stroge zahtjeve. Tamo gdje su saslušanja provedena sa zakašnjenjem, vještačenja bez potrebe odgađana ili spisi sedmicama neobrađeni, to se tematizira u postupku produženja. Viši zemaljski sud odlučuje na osnovu spisa, ne u javnoj raspravi , utoliko je važniji precizno i pregledno sačinjen podnesak.

Načelo ubrzanja

Uz krute najduže rokove stoji načelo ubrzanja (Beschleunigungsgebot) , pravno usidreno u § 9 StPO i članu 5. stav 3. EKLjP. Ono obavezuje državno tužilaštvo (Staatsanwaltschaft) i sud da postupke s pritvorenim osumnjičenima vode posebnom žurnošću. Nije riječ o programskoj izjavi namjere, nego o zahtjevu podobnom sudskoj kontroli: ako se istraga bez opravdanog razloga odugovlači , primjerice kroz sedmice zastoja, propuštena saslušanja ili nenaručena vještačenja , već samo to odugovlačenje može nositi ukidanje pritvora. Argument tada ne glasi da su razlozi za pritvor otpali, nego da je pritvor, zbog povrede načela ubrzanja, postao nesrazmjeran. U praksi odbrane ova poluga zna biti djelotvornija od same rasprave o razlozima za pritvor, jer se odugovlačenja mogu dokazati iz samog spisa.

Periodično preispitivanje pritvora i pored najdužeg roka

Najduži rokovi iz § 178 StPO čine vanjsku granicu , a ne mjerilo po kojem se ocjenjuje tekući pritvor. Unutar roka § 175 StPO propisuje dvomjesečnu raspravu o pritvoru (Haftverhandlung): svaka dva mjeseca sud po službenoj dužnosti iznova utvrđuje postoji li i dalje osnovana sumnja, postoji li razlog za pritvor i da li je pritvor srazmjeran, kao i da li je dovoljna blaža mjera (gelinderes Mittel) , jemstvo (Kaution), upute (Weisungen), elektronski nadzor (Fussfessel). Najduže trajanje stoga djeluje samo kao krajnja granica: i ako državno tužilaštvo želi iskoristiti stupnjevani maksimalni rok, razlog za pritvor mora svaka dva mjeseca iznova obrazlagati. Stvarno trajanje pritvora gotovo se uvijek odluči prije nego što se dostigne najduži rok , kroz puštanje na slobodu, blažu mjeru ili podizanje optužnice i prelazak u glavni postupak.

Šta se događa kad rok istekne

Ako najduži rok protekne a da Viši zemaljski sud nije pravovremeno donio odluku o produženju, osumnjičeni se odmah pušta na slobodu. Pravosuđe ovdje nema manevarskog prostora: riječ je o obaveznoj pravnoj posljedici, a ne o diskrecionoj odluci. Branilac zato rokove mora pratiti s najvećom pažnjom , ne samo glavni rok, nego i trenutke u kojima bi prijedlozi za produženje morali biti podneseni Višem zemaljskom sudu. Propusti li državno tužilaštvo taj korak, pritvor se ne može zadržati ni kada razlozi za pritvor objektivno još postoje. To je u praksi rijetkost, ali se dešava: u složenim postupcima s gomilama spisa, promjenama nadležnosti i paralelnim istražnim linijama, rokovi znaju zaista izmaknuti iz vida. Ko poznaje vlastite spise i rokove vodi paralelno, takve konstelacije prepoznaje rano.

Uračunavanje u kasniju kaznu (§ 38 StGB)

Okonča li se postupak kaznom zatvora, vrijeme provedeno u istražnom pritvoru uračunava se po § 38 StGB (Strafgesetzbuch / austrijski Kazneni zakonik) dan po dan u tu kaznu. Ko je šest mjeseci proveo u istražnom pritvoru, a bude osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, računski je već odslužio četvrtinu kazne. To dakako nije utjeha za neopravdano izrečen pritvor, ali jeste okolnost koju treba uračunati u strategiju: pitanje hoće li se tražiti blaža mjera ili prihvatiti istražni pritvor ponekad zavisi od prognoze visine kazne. Kad se realno očekuje višegodišnja kazna zatvora, uračunavanje djeluje umanjujuće; kad prijeti uslovna kazna ili oslobađajuća presuda, svaka sedmica pritvora u punoj težini nosi nepravdu.

Praksa: kratki pritvori su pravilo

Prosječno trajanje istražnog pritvora u Austriji znatno je ispod zakonskih najdužih rokova. Većina postupaka u roku od nekoliko mjeseci prelazi u glavni postupak ili se završava puštanjem na slobodu. Dugi istražni pritvori preko godinu dana predstavljaju izuzetak , tipično u složenim privrednim krivičnim postupcima, kod konstelacija s više okrivljenih i prekograničnim vezama, ili kod krvnih delikata sa zahtjevnim izvođenjem dokaza. Za osumnjičenog to znači: teorijski prijeteći okvir „do dvije godine" opisuje scenarij koji se u pravilu ne ostvaruje. Obratno vrijedi: ko je pritvoren u velikom privrednom krivičnom postupku, mora se pripremiti na dugi dah , i na odbranu koja je na svako ispitivanje produženja pred Višim zemaljskim sudom unaprijed pripremljena. Između toga stoji široko srednje polje: postupci koji nakon dva ili četiri mjeseca prelaze u blažu mjeru, jer opasnost od koluzije sa završenim obezbjeđenjem dokaza otpada, a opasnost od bjegstva se može presresti jemstvom ili uputama.

Šta radi naša kancelarija

Pratimo rokove, sadržajno pripremamo svaku raspravu o pritvoru i insistiramo na brzom vođenju postupka. Čim opasnost od koluzije s napredovanjem obezbjeđenja dokaza otpadne , a to se često dešava ranije nego što državno tužilaštvo priznaje , tražimo puštanje na slobodu ili prelazak na blažu mjeru. Pred Višim zemaljskim sudom konkretno argumentujemo protiv svakog produženja: koje su istražne radnje još otvorene? Koje su već morale biti okončane? Gdje postoji procesno odugovlačenje koje krši načelo ubrzanja? Ova pitanja moraju biti na stolu prije nego što se donese odluka o produženju, a ne poslije. Okvir ovog detaljnijeg teksta čini naše težište za istražni pritvor; za pitanja o daljnjem glavnom postupku vidi strafsachen.at.