Opasni povratnici: smještaj prema § 23 StGB i najduže trajanje

Kazna zatvora od najmanje dvije godine, izrečena nakon navršene dvadeset četvrte godine života, zahtijeva se prema § 23 Abs. 1 StGB. Takva osuda mora isključivo ili pretežno obuhvatati umišljajna djela iz zakonskog kataloga. U ovom području, djela protiv života i tijela ili slobode, kao i imovinska djela uz upotrebu ili prijetnju nasiljem prema osobi, predstavljaju primjere. Taj uslov nasilja sama po sebi ne ispunjava obična krađa.

Dob i trajanje kazne predstavljaju zasebne uslove. Veći broj ranijih osuda ne može biti dovoljan ukoliko sadašnja osuda ne dostiže zakonske pragove ili ne obuhvata potrebnu vrstu djela. Zakon zahtijeva određivanje smještaja ako su svi uslovi ispunjeni. Odbrana zato mora provjeriti svaki uslov prema činjenicama utvrđenim u presudi.

Dvije ranije osude na kazne zatvora, svaka duže od šest mjeseci, koje su ponovo isključivo ili pretežno izrečene zbog djela odgovarajuće vrste, nužne su. Zbog tih osuda, osoba je prije izvršenja djela o kojima se sada sudi morala ukupno provesti najmanje osamnaest mjeseci na izdržavanju kazne zatvora. Relevantno vrijeme, prema § 23 Abs. 1 Z 2 StGB, računa se tek nakon navršene devetnaeste godine života.

Sve ove uslove često ne razjašnjava izvod iz kaznene evidencije. Potrebne su ranije presude i evidencije izvršenja kazne s preciznim vremenskim povezivanjem. U odluci 9 Os 93/75 od 16. jula 1975. OGH je naglasio da osamnaest mjeseci mora biti izdržano upravo zbog dvije odgovarajuće osude. Druga vremena lišenja slobode ne smiju se jednostavno dodavati radi dostizanja praga.

Ako je od izdržavanja ranije kazne do sljedećeg djela prošlo više od pet godina, ona se prema § 23 Abs. 4 StGB ne uzima u obzir. U taj rok ne uračunava se vrijeme lišenja slobode po nalogu nadležnog organa. Rok počinje tek pravosnažnošću presude ako je kazna izdržana isključivo uračunavanjem ranijeg lišenja slobode. Zato je potrebna potpuna hronologija, a ne samo poređenje datuma presuda.

Prema § 23 Abs. 5 StGB mogu se uzeti u obzir strane osude. § 73 StGB naročito zahtijeva da je djelo sudski kažnjivo i prema austrijskom pravu te da je postupak vođen u skladu s načelima Art. 6 EMRK. Dodatno se provjerava da li bi austrijski sud izrekao kaznu zatvora dužu od šest mjeseci i da li bi potrebno vrijeme kazne bilo izdržano. Na ta pitanja strani naziv krivičnog djela još ne daje odgovore.

Prema § 23 Abs. 1 Z 3 StGB, dodatno je neophodno da postoji bojazan od nastavka počinjenja obuhvaćenih djela s teškim posljedicama, bilo zbog sklonosti takvim djelima ili zato što osoba pretežno stiče sredstva za život takvim djelima. Formalni pragovi ranijih osuda ne zamjenjuju ovu procjenu budućeg ponašanja. Presuda mora pokazati koje činjenice potkrepljuju zakonom opisanu opasnost.

Da li su ranija djela, lični razvoj i sadašnje životne okolnosti uvjerljivo ocijenjeni, provjerava zato odbrana. Relevantni mogu biti dokazi o radu, stanovanju ili promijenjenim društvenim vezama, ali određeni ishod oni ne garantuju. Ograničenje na izuzetno teški kriminalitet naglašava OGH u pravnom stavu RS0090223, koji polazi od odluke 9 Os 131/76 od 17. novembra 1976. Za to nije dovoljno ponavljanje sitnih krivičnih djela.

Nakon kazne zatvora, prema § 24 Abs. 2 StGB, izvršava se smještaj opasnih povratnika. Prije premještaja, sud mora po službenoj dužnosti provjeriti da li je smještaj i dalje potreban. Zato mjera određena u krivičnoj presudi ne vodi kasnijem smještaju bez dodatne provjere. Promjene tokom izdržavanja kazne pripadaju toj novoj ocjeni.

Druga pravila o uslovima i redoslijedu izvršenja važe za smještaj u forenzičko-terapijski centar. Smještaj povratnika isključuje § 23 Abs. 2 StGB ako su ispunjeni uslovi za taj krivičnopravni smještaj. Zato pravni osnov u presudi treba pažljivo razlikovati od kasnijeg izvršenja.

Granica od deset godina za smještaj opasnih povratnika, koju § 25 Abs. 1 StGB povezuje s određivanjem na neodređeno vrijeme, predstavlja gornju granicu smještaja, a ne trajanje koje se automatski mora izdržati. Mjera se smije izvršavati samo dok to zahtijeva njena svrha. Ta granica ne skraćuje ni kaznu zatvora koja se prethodno izvršava.

Sud donosi odluku o ukidanju mjere. Sud je, u skladu sa § 25 Abs. 3 StGB, dužan po službenoj dužnosti najmanje jednom godišnje odlučiti o potrebi daljeg smještaja. Prema odredbi Abs. 5, rok teče od posljednje prvostepene odluke. Za pripremu su od značaja ta odluka, njene činjenične osnove i novi dokumentovani pomaci. Sadašnje stanje ne opisuje puko pozivanje na prvobitnu krivičnu presudu.

U krivičnoj presudi se, u skladu sa § 435 Abs. 1 StPO, u pravilu donosi odluka o mjeri. Kao sastavni dio odluke o kazni, njeno određivanje se prema Abs. 2 može osporavati žalbom zbog ništavosti te žalbom na odluku o kazni. Od suda, odluke i vrste greške zavisi koji pravni lijek obuhvata određenu grešku. Ukoliko je presuda već objavljena, odmah zatražite provjeru mogućih pravnih lijekova i njihovih rokova.

Optužnica ili presuda, dvije ranije presude na koje se postupak poziva, dokazi o izdržanoj kazni te dokumenti za procjenu opasnosti potrebni su za advokatsku provjeru. Dokazi o sadašnjem razvoju pridružuju se tokom izdržavanja kazne, a daljnja potreba provjerava se prije premještaja. Koji argumenti i dokumenti sada pomažu određuje razlika između prvobitno nezakonitog određivanja mjere i potrebe koja je kasnije prestala.